Josip Kajetan Knežić, rodom iz Petrinje, bio je hrvatski graditelj i arhitekt. Rođen je 15. veljače 1786., a preminuo 15. rujna 1848. godine. Imao je čin bojnika u austrijskoj vojsci i može se reći da je bio samouki inženjer. Budući da je čin bojnika u to vrijeme bio poznat i pod nazivom “major”, neke od njegovih najpoznatijih kreacija upravo će izvedenicom te riječi dobiti svoj naziv.
Knežić je najveći dio svog graditeljskog života proveo gradeći ceste u kršu. Osim cesta, bio je iznimno uspješan i kvalitetan graditelj raznih česmi i mostova. Nailaskom na stare rimske ceste prilikom građenja svojih novih cesta postao je inspiriran njihovom prošlošću te latinskim jezikom na kojem je pisao tekstove koje je ostavljao po svojim mnogobrojnim spomenicima koji su rađeni u klasici. Želju za graditeljstvom sasvim sigurno je povukao od svog oca koji je bio učitelj u Petrinji, a njega je podučavao geometriji. Po završetku školovanja postao je pomoćnik svome ocu, a 1802. godine počeo se baviti gradnjom planinskih cesta.
Za vrijeme Napoleonskih ratova imao je čin pobočnika i u Napoleonovoj službi bio je od 1810. godine gdje je vrlo brzo napredovao te stekao čin kapetana. Kada su se 1814. godine ilirske pokrajine vratile Austriji, Knežić je završio u redovima austrijske vojske, a već iduće godine postao je vojni inženjer kod zemaljskog graditeljstva u Zadru.
Od 1825. do 1832. godine gradio je cestu preko Velebita čime je Dalmacija postala modernije povezana sa sjevernim krajevima. Upravo je za vremena građenja cesta po Velebitu Knežić sebi izgradio kuću u kojoj je živio i imao svoj ured. Narod je tu kuću po uzoru na njegov čin “majora”, koji smo spomenuli u uvodu, nazvao Majorija. Na ovoj je lokaciji Knežić izgradio i jednu danas vrlo poznatu znamenitost, a riječ je o Carskom vrilu. Carsko vrilo ili izvor pitke vode Majorija je fontana izgrađena u klasicističkom stilu. Na južnoj strani izvora uklesan je natpis: “CESARSKO VRILLO FERDINAND I CESAR AUSTRIJANSKI 1837 Naumio i izveo J. Cajet. Knesich C. Kr. major”, a može ga se pronaći i na latinskom te njemačkom jeziku. Fontana je izgrađena 1837. godine za vrijeme Knežićeve gradnje ceste od Karlovca do Senja. Ta je cesta danas poznata pod imenom Jozefinska cesta. Na to sve, Knežić je još izgradio i crkvicu svetog Mihovila, a vrlo brzo je cijeli zaseok dobio ime Majorija u čast Josipu Kajetanu Knežiću.
Iza spomenute crkve svetog Mihovila, Knežić je za sebe izgradio i grobnicu u koju je želio biti jednog dana sahranjen. Želja mu je naposljetku i ispunjena, a sumještani su u znak zahvale svom velikom majstoru na mjestu njegovog groba postavili lijepu spomen ploču na kojoj je pisalo:
“Mjesto od pokoja telesnih ostatakah gosp. Josipa Kajetana Knežića austrianskoga Leopoldova reda viteza, grada Senja začasnog građanina, osnovah cestah Velebitske, Josipove i Karkobaške, kao i luke senjske učinitelja i posla u proizvođenju ravnatelja rođena u Petrinji 15. veljače 1786. i preminuvšeg sa žalostju mnogih počitateljah u Senju 15. rujna leta 1848.”
Ova je lokacija od velike važnosti, barem za ovaj kraj, a vrlo je vrijedna znamenitost i turistima te posjetiteljima koji vole hrvatsku povijest, kao i povijest općenito jer sa sobom nosi velik broj priča i pustolovina o životu i djelu velikog graditelja, a slobodno možemo reći i umjetnika Josipa Kajetana Knežića.